Početak razvoja evolucijskih algoritama potječe još iz 1940-ih godina. Inspiraciju su dobili iz biologije i to upravo iz Darwinove teorije evolucije. Dva najbitnija svojstva koja su ujedno i stup evolucijskih algoritama su prirodna selekcija i fenotipske varijacije. Oni osiguravaju da bi se došlo do dobrog i povoljnog rješenja kroz više iteracija. Komponente evolucijskog algoritma su reprezentacija, evaluacijska funkcija, populacija, mehanizam za odabir roditelja, varijacijski operatori i mehanizam za odabir preživjelih. Obzirom na specifikaciju spomenutih komponenata razlikovat ćemo vrste evolucijskih algoritama. Zbog svoje fleksibilnosti, evolucijski algoritmi imaju široku primjenu i moguće ih je koristiti za mnoge probleme kao što su na primjer problem osam kraljica ili problem ruksaka. Evolucijske algoritme dijeli na tradicionalne i moderne. Tradicionalni su genetski algoritam (koji se često koristi kao sinonim za evolucijski algoritam), evolucijske strategije, evolucijsko programiranje i genetsko programiranje, dok u moderne evolucijske algoritme spadaju klasifikatorski sustavi, diferencijska evolucija i optimizacija roja čestica. Kako bi kreirali najbolji mogući evolucijski algoritam za dani problem, potrebno je podesiti i kontrolirati parametre odgovarajućem problemu. Svaki problem je unikatan, pa su tako i unikatni parametri evolucijskog algoritma za taj problem kao što su veličina koraka mutacije, stopa mutacije, koeficijent kazne itd.